Kini
Foto: Pixabay

Hrvatsku će preplaviti milijarde eura kineskih investicija, sagradit će se pruge, luke, ekonomija će se digitalizirati, hrvatskim poduzećima otvoriti enormno kinesko tržište, spasit će se Uljanik… Hrvatskoj javnosti je u povodu posjeta kineskog premijera Li Keqianga plasirana idilična slika prema kojoj veliki poslovi samo što nisu sklopljeni, a mnogi naši problemi riješeni. Ispada da Kina drži ključeve razvoja Hrvatske. No, koliko je to realno?

Robna razmjena Kine i Hrvatske vrlo je skromna i pritom Hrvatska ima deficit. Hrvatska je lani u Kinu plasirala roba u vrijednosti tek 158,4 milijuna američkih dolara, a uvezla u vrijednosti 952,4 milijuna dolara. Hrvatska u Kinu osim složenijih strojeva za preradu guma i motornih vozila za posebne namjene izvozi uglavnom proizvode niže dodane vrijednosti kao što su drveni trupci i mramor, a uvozi razne električne i elektromehaničke aparate, klime i mobitele. Po vrijednosti izvoza u Kinu Hrvatska je na začelju EU-a, manji izvoz imaju samo Cipar i Latvija.

Mega projekti u zoni spekulacije

Kineskih investicija u Hrvatsku gotovo i nema. Točnije, u Hrvatskoj ne postoje službeni podaci o kineskim direktnim ulaganjima, već se sve svodi na medijske napise, najave i nagađanja. Jedno od takvih odnosilo se i na luku Zadar koju su Kinezi navodno prepoznali kao strateški logistički centar za prodor na tržište Europe, i uz koju su spremni graditi i novu industrijsku zonu.

Priča je lansirana u studenom prošle godine, prilikom posjeta premijera Plenkovića Kini. Zanimljivo, sada se ta investicija više ne spominje, već se grandiozno najavljuju ulaganja u Luku Rijeka i željezničku prugu Rijeka – Karlovac, ali opet bez konkretnih projekata, a kamo li pripremljenih ugovora. U igri je, navodno, i Uljanik za kojeg se interes, opet prema medijskim spekulacijama koje podržava ministar Horvat, pokazalo kinesko brodogradilište CSIC China Shipbuilding Industry Corporation i čijim će se predstavnicima, najavljeno je, razgovarati 16. travnja.

Veliki planovi, bez konkretnih ugovora

Ono što je Hrvatska, međutim, konkretno postigla je potpisivanje devet općih memoranduma s Kinom iz područja trgovine, ulaganja, poljoprivrede, prometa, znanosti, tehnologije i inovacija, obrazovanja, sporta i turizma, a najkonkretniji je protokol s carinskom upravom koji će omogućiti izvoz mliječnih proizvoda. Planira se učlaniti i u razvojnu Azijsku investicijsku i infrastrukturnu banku sa sjedištem u Pekingu, a koliko će to platiti, još nije poznato.

Memorandumi su tek iskaz spremnosti hrvatske i kineske strane na veću suradnju, do konkretnih poslova daleki je još put. U onom potpisanim s kompanijom Huawei navodi se, primjerice, da će se ostvariti kontinuirana komunikacija i ojačati suradnja između Huaweija i Hrvatske na” području razvoja rješenja iz ‘smart city’ područja, ali i šire razmjene stručnih znanja, industrijskih standarda te korištenja mogućnosti sudjelovanja stručnjaka na vodećim konferencijama i seminarima o digitalnim tehnologijama u Hrvatskoj i u Kini”. A Huawei je jedna od dvije kineske kompanije koja ima otvoreno predstavništvo u Hrvatskoj (druga je Lenovo). Ako s kompanijom koja je već došla u Hrvatsku, treba potpisivati memorandum o jačoj suradnji, između ostalog o sudjelovanju stručnjaka na konferencijama i seminarima, kako li je tek s ostalima?

Inicijativa 16+1 potencijalni izvor razdora

Hrvatska nije jedina koja ima velika očekivanja od Kine. Danas se u Dubrovniku održava tzv. summit “16+1”. Riječ je o inicijativi utemeljenoj 2012. godine čiji je cilj poticanje gospodarskih odnosa između Kine i slabije razvijenih europskih zemalja: Albanije, BiH, Bugarske, Hrvatske, Češke, Estonije, Mađarske, Letonije, Litve, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Poljske, Rumunjske, Srbije, Slovačke i Slovenije, a kojoj se nedavno priključila i Italija.

Sve te zemlje od očekuju i natječu se za velika ulaganja u okviru kineskog projekta poznatijeg kao Jedan pojas, jedan put, ojačanom ‘putu svile’ teškog najmanje 900 milijardi dolara, kojim Kina planira graditi ceste, pruge, plinovode, elektrane, telekomunikacijske mreže, luke i aerodrome od Azije do Europe i Afrike. Za Kinu je to strateški projekt kojim nastoji ostvariti svoj utjecaj na tri kontinenta, a za EU, prije svega zapadne zemlje, izvor potencijalnog razdora. Zapadnoeuropske zemlje, prije svega Njemačka, tvrde da je glavni interes Pekinga za uključivanje u regiju dio njegove dugoročne strategije za potkopavanje jedinstva EU-a, ‘zaboravljajući’ pritom da je njima Kina strateški gospodarski partner.

Napeti odnosi Bruxellesa i Pekinga

Ovaj tjedan, prije dolaska u Hrvatsku, kineski se premijer u Bruxellesu sastao na najvišim predstavnicima Europske unije, na godišnjem summitu za kojeg se strahovalo da će završiti fijaskom. Europska unija Kini, koja joj je drugi najveći trgovinski partner Unije, već dugo zamjera da njezine firme stvaraju nelojalnu konkurenciju na europskom tržištu zahvaljujući velikodušnoj državnoj pomoći, da koristi sve pogodnosti slobodnog europskog tržišta, ali da s druge strane ograničava pristup europskim tvrtkama kineskom tržištu. Slične zamjerke ističe i kada su u pitanju investicije, a uz to od Kine traži da se pridržava pravila Svjetske trgovinske organizacije.

Summit EU-Kina ipak nije završio totalnim fijaskom, Kina je pristala surađivati na reformi Svjetske trgovinske organizacije i Bruxellesu (opet) obećala da će europske tvrtke tretirati kao i domaće. Sve to olakšava i poziciju Hrvatske koja je, realno gledajući, daleko od ostalih članica EU u gospodarskim odnosima s Kinom. Pitanje je samo što Hrvatska osim svog tržišta može ponuditi Kini. Priča se zasad svela samo na tunu i mlijeko, što dovoljno govori o pripremljenosti hrvatske diplomacije i poduzeća za veliki prodor Kine na jug i istok Europe.