3. maju
Foto: Mara Bratoš, iz ciklusa fotografija Lučki gradovi

Za Uljanik nema sretnog završetka, s restrukturiranjem ili bez njega, sa stečajem ili bez njega. Pitanje je samo koliko će to na kraju hrvatski građani platiti. Posljednjih je dana u javnom prostoru dominantna tvrdnja kako je Uljanik privatna firma, čime se sugerira da će gubitak pretrpjeti privatni vlasnici, kao što je i red u tržišnoj ekonomiji.

Privatnog je kapitala u Uljaniku, međutim, jako malo. Zdravi privatni kapital nikada nije ni ušao u to brodogradilište. Protiv stranih vlasnika sindikati su bili zbog straha da će ih zanimati samo zemljište škvera i nekretninski biznis, a uprava zbog straha da će izgubiti svoje pozicije. I sve to uz snažnu potporu politike, prije svega IDS-a, a onda i SDP i HNS-a, koji su podgrijavali iluzije o super uspješnosti pulskog brodogradilišta.

Model privatizacije Uljanika osmislila je Milanovićeva vlada u dva koraka: prvo ESOP, pa dokapitalizacija. Kroz ESOP država je svim bivšim i tadašnjim zaposlenicima (radnicima i menadžerima) uz nisku početnu cijenu i uz velike dodatne popuste prepustila određeni broj dionica u državnom vlasništvu. Nikada nije transparentno objavljeno koliko je bio težak taj otkup, ali je poznato da je Milanovićeva vlada očekivala oko 40 milijuna kuna.

Nakon ESOP-a uslijedila je dokapitalizacija u kojoj se od privatnih ulagača vrijednih spomena pojavio samo Adris. Prema navodima medija, Adris je tada (2012.) uložio oko 7,5 milijuna kuna.

Najveći pojedinačni investitor bilo je Croatia osiguranje, tada još u državnom vlasništvu, koje je uložilo oko 25 milijuna kuna. To je tri puta više od Adrisa koje je godinu dana i pol kasnije kupio udjel od 39,6 posto u CO za 905 milijuna kuna, i dokapitalizirao ga sa 110 milijuna eura.

Nakon dokapitalizacije Croatia osiguranja Adris je stekao vlasništvo nad 60 posto dionica CO, pa se ta osiguravajuća kuća u vlasničkim knjigama Uljanika uz radnike pojavila kao najveći pojedinačni privatni udjeličar.

Ništa bez mirovinaca

Kao značajniji privatni investitori pojavili su se u takvim prilikama nezaobilazni obvezni mirovinski fondovi, dok su ostali sudionici dokapitalizacije bili uglavnom državna poduzeća i fondovi. To se i danas vidi iz vlasničke strukture Uljanika.

Vlasnička struktura Uljanika na dan 31. srpanj 2018.

Drugi najveći investitor, iza CO, bio je HZMO, odnosno njegov Kapitalni fond koji je iskeširao oko 20 milijuna kuna. HZMO je u Uljaniku već držao “stare” dionice (7,74 posto) još iz prvog velikog kruga privatizacije (isto je i s Hrvatskih zavodom za zdravstveno osiguranje). Inače, Kapitalni fond je zatvoreni investicijski fond kojeg je HZMO osnovao prije 19 godina, a čija je neto imovina krajem 2017. vrijedila 1,3 milijardi kuna. Ulog od 20 milijuna kuna u međuvremenu se, zbog drastičnog pada vrijednosti Uljanikovih dionica, istopio na samo 1,8 milijuna kuna.

Uz Kapitalni fond Uljanik su dokapitalizirali i obvezni mirovinski fondovi, PBZ CO, Erste plavi i RBA OMF koji zajedno drže 8,8 posto udjela. Najviše je izložen PBZ CO (3,97 posto), a najmanje RBA. Prema dostupnim podacima PBZ CO i Erste plavi uložili su ukupno 22 milijuna kuna (za RBA nismo pronašli podatak jer se radilo o neznatnom ulaganju). Vrijednost njihovog paketa pala je (prema cijeni dionica na burzi u lipnju ove godine, dok je još njima trgovalo) na samo 2,2 milijuna kuna.

Država je u privatizaciji Uljanika sudjelovala i sa svježih 15 milijuna kuna preko Fonda za financiranje razgradnje NE Krško. Na lokalnoj razini s puno manjim svotama uključili su Istarska županija, općine i gradovi, razna komunalna poduzeća… Nešto malo investirala su i privatna poduzeća, pa i Kermes Danka Končara, novi strateški partner Uljanika. Končar ima samo 5.000 dionica Uljanika koje danas vrijede 40.000 kuna.

Kada se cijela lista udjeličara ‘konsolidira’ prema vrsti vlasništva (tablica dolje), država ima 25,89 posto, mali dioničari drže 47 posto, a krupni privatni kapital 12,4 posto (Adris i Croatia osiguranje).

Obezvrijeđeni Uljanik

Kao potencijalni gubitak države ističu se pak dosadašnja jamstva Uljaniku koja prema izvorima u medijima iznose od 600 do 670 milijuna eura, odnosno od 4,5 do pet milijardi kuna.

U ovo nisu uključeni ugovoreni penali s naručiteljima brodova jer informacije o tome nisu javno dostupne. Opravdano se može pretpostaviti da se potencijalno radi o milijunskim iznosima budući da je prema knjizi narudžbi, Uljanik grupa za ovu i iduće dvije godine ima ugovorenu gradnju 17 brodova (sam Uljanik 15, a 3. maj dva).

Čini se kao dobar posao, nešto što Uljaniku otvara perspektivu, da nije jedne “sitnice”. Uprava očekuje oko milijardu kuna gubitaka po ugovorenim poslovima jer Uljanik jednostavno nije u stanju zaraditi na gradnji brodova, što je stara boljka domaće brodogradnje.

Prošlu godinu Uljanik je završio s 1,8 milijardi kuna gubitaka (gubitak po dionici iznosio je oko 560 kuna), a prvih šest mjeseci ove godine s 2,2 milijarde kuna gubitka.
Tržišna kapitalizacija Uljanika na burzi ne prelazi 27 milijuna kuna. Končar kao strateški partner ne nudi ozbiljna ulaganja, niti plan koji jamči opstanak škvera. Ni ovaj put na vidiku nema ozbiljnog (stranog) investitora, pa čak i da EK odobri plan restrukturiranja kojeg mu je Vlada poslala u zadnji čas, država bi opet morala podmetnuti leđa. Nije li vrijeme da se napokon podvuče crta?

Pročitajte i ovo:
Uljanik veći problem od Agrokora?