produktivnosti
Zoran Aralica / Izvor: Screenshot HRT

Premda je sagledavanje produktivnosti nezamjenjivo pri analizi ekonomskih aktivnosti ponajprije u dužem razdoblju, čini se kako se ovaj pojam nedovoljno pojavljuje u javnim raspravama kod nas. Manja učestalost spominjanja produktivnosti posljedica je činjenice kako je to ključna informacija u kontekstu analiza kretanja gospodarstva/sektora u roku dužem od jedne godina, gdje obuhvat podataka može uključivati i razdoblje od nekoliko desetljeća.

S obzirom na to da živimo u sustavu dnevne važnosti, informacije relevantne za policy rasprave o temama čiji su učinci uočljivi u dužem roku, manje su važne u odnosu na informacije relevantne za policy rasprave o temama čiji su učinci uočljivi brže, i što je često povezano s činjenicom, kako te učinke može osjetiti stanovništvo u cjelini, (npr. u slučaju uvođenja poreza na nekretnine kod nas, posljedice bi osjetili svi oni koji imaju nekretnine).

Zašto se ne govori o produktivnosti

Nedovoljna upotreba ovoga pojma je i posljedica postojanja dominantnog mišljenja kod nas u posljednja dva desetljeća kako se struktura gospodarstva pojedine nacionalne ekonomije automatski prilagođava vanjskim promjenama gospodarstva. Prema tom pristupu je postojanje programa koji su usmjereni unapređenju poslovanja poduzeća opravdano samo u slučaju ako je ugroženo tržišno natjecanje (en. market failure). Kao posljedica toga, utjecaj djelovanja institucija na ekonomske aktivnosti u takvom je kontekstu irelevantno.

Ipak ovaj stav donekle gubi dominantnost posljednjih godina kod nas i to kao posljedica našeg EU članstva, odnosno rezultat provedbe različitih programa iz EU fondova. Naime, unutar tih programa niz projekata izravno podupiru poslovanje poduzeća.

Dodatno, manja upotreba pojma produktivnosti u javnom diskursu je i posljedica toga što smo kao narod u proteklih 30-ak godina bili ‘iznimno uspješni’ u procesu deindustrijalizacije vlastitog gospodarstva. Pri tomu se smanjivao udio dodane vrijednosti industrije u ukupnoj dodanoj vrijednosti gospodarstva, usporedno sa smanjenjem udjela broja zaposlenih u industriji u odnosu na ukupan broj zaposlenih u gospodarstvu.

U ovom slučaju se govori o ‘negativnoj deindustrijalizaciji’, u kojoj se smanjuje područje stvaranja konkurentnosti privrede jedne zemlje.

Različite deindustrijalizacije različito djeluju na produktivnost

Tablice dole govore kako se ranije objašnjenja ‘negativna deindustrijalizacija’ pojavljivala kod nekih novih članica Europske unije u razdoblju od 2000. – 2015. Tako se kao rezultat usporedne analize tablica dole dvije skupine zemalja mogu izdvojiti.

Prva skupina su one zemlje u kojima se smanjenje udjela zaposlenosti unutar industrije događa usporedno s povećanjem udjela industrije u dodanoj vrijednosti nacionalne ekonomije (npr. Poljska, Češka i Mađarska).

Druga je skupina zemalja, u koju spada i Hrvatska, gdje se dogodilo usporedno smanjenje vrijednosti ranije spomenutih udjela u razdoblju 2000. – 2015.

Udio dodane vrijednosti industrije u ukupnoj dodanoj vrijednosti (2000. – 2015.)

produktivnosti
Izvor: Stojčič, Aralica, 2018.

Udio zaposlenosti industrije u ukupnoj zaposlenosti (2000. – 2015.)

produktivnosti
Izvor: Stojčič, Aralica, 2018.

Ako usporedimo navedene zemlje iz prve skupine i Hrvatsku u kontekstu izvozne konkurentnosti, vidimo da su zemlje iz prve skupine doživjele promjene u strukturi izvoza u analiziranom razdoblju. Izvoz tih zemalja je postao tehnološki sofisticiraniji, za razliku od Hrvatske koja takvu promjenu nije doživjela. Hrvatski izvoz je ostao koncentriran unutar poduzeća niske tehnološke složenosti.

Hrvatsko gospodarstvo stvara manje dodane vrijednosti

Takva diferencijacija između zemalja postoji i u posljednja tri desetljeća. Ona se očituje i u tome što su u tim zemljama u većoj mjeri prisutna multinacionalna poduzeća pri čemu su izravna strana ulaganja u proizvodna poduzeća dominantnija u usporedbi s Hrvatskom. Kod nas su izravna strana ulaganja značajnija u uslužnom sektoru u odnosu na proizvodni sektor.

To sve implicira kako su u našoj privredi u odnosu na ranije navedenu skupinu zemalja manji lanci dodane vrijednosti, što nas među ostalim čini manje sposobnim i u razvoju digitalne ekonomije jer se smanjuje prostor za upotrebe takve tehnologije.

U zemljama Središnje i Istočne Europe u razdoblju od posljednja dva desetljeća postojala je veća sklonost prema sektorskim politikama, uključujući i industrijsku politiku. Za razliku od njih, u drugoj skupini analiziranih zemalja, uključujući i Hrvatsku, postojala je manja sklonost prema industrijskoj politici, već su više bile usmjerene prema horizontalnim politikama, odnosno promicanju inovativnosti, aktivnosti istraživanja i razvoja bez obzira na ekonomsku aktivnost.

Poražavajuće kretanje produktivnosti rada

Ipak, bez obzira na jačanje popularnosti tema koje su u najširem smislu povezane s inovativnošću, a što uključuje i teme iz područja digitalne ekonomije, kod nas je u javnom diskursu nedovoljno rasvijetljena činjenica kako i te aktivnosti trebaju biti usmjerene prema rastu produktivnosti, bez obzira da li gledamo razinu poduzeća ili razinu privrede u cjelini.

S obzirom na kontekst provedbe velikog broja programa unutar različitih strategija usmjerenih jačanju inovativnosti privrede u razdoblju od 2010. godine do danas, kretanje produktivnosti rada hrvatske privrede u razdoblje od 2008. do 2016. je poražavajuće.

Kolege Bruno Škrinjarić i Vedran Recher navode kako je produktivnost rada unutar hrvatskog gospodarstva otprilike za petinu bila niža u 2016. godini u odnosu na 2009. godinu.

Konačno, navedeni argumenti dovode nas do zaključka kako je nužno da se upotreba pojma produktivnosti povećava i pri čemu je jako važno analizirati/znati na koji se način struktura privrede mijenja, odnosno koje su ekonomske aktivnosti važne pri stvaranju konkurentskih prednosti u određenom razdoblju.

Stihijsko donošenje odluka

Osim toga, je važno znati da li dolazi do veće sofisticiranosti privrede – većeg značaja tehnološko složenijih sektora – ili do smanjenja važnosti lanaca stvaranja nove i dodane vrijednosti u nacionalnoj ekonomiji, pa se u tom slučaju ekonomija zasniva na aktivnostima niske dodane vrijednosti.

Nažalost, ono što je kritično kod nas da same informacije o produktivnosti rada ne predstavljaju poziv za javno djelovanje (akciju), već se i kod donosioca tijela javnih politika pokušava ići logikom kako će strukture u ekonomiji (npr. poduzeća) postići automatsku prilagodbu novim izvanjskim tržišnim okolnostima, a što je početna premisa market failure argumenta.

Radi toga su privredne strukture kod nas u slučaju negativnih trendova uglavnom prepuštena stihiji djelovanja ili, u najboljem slučaju, dolazi do zakašnjelog djelovanja donosioca odluka, što smo često svjedoci u posljednje vrijeme.

Dr. sc. Zoran Aralica je znanstveni savjetnik na Ekonomskom institutu, Zagreb. Njegova područja znanstvenog interesa su ekonomija zasnovana na znanju, izvozna konkurentnost te mikroekonometrijske metode.

Pročitajte i ovo:
Svi govore o digitalnoj transformaciji, kakva su iskustva hrvatskih poduzeća