kuna
Velimir Šonje, Arhivanalitika

Izjava bivšeg guvernera Željka Rohatinskog da bi Hrvatska narodna banka aktivnom monetarnom politikom, odnosno štampanjem novca mogla spasiti industriju, konkretno brodogradnju, izazvala je velike reakcije javnosti.

Rohatinski je u srijedu, na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, na predstavljanju svoje knjige “Kriza u Hrvatskoj”, izjavio među ostalim da bi se brodogradnja mogla spasiti koordiniranom akcijom vlade i HNB-a, pomoću, kako je rekao, funkcionalnog tiskanja novca usmjerenog u gospodarstvo a ne u potrošnju i uvoz.

>> Rohatinski predlaže štampanje novca za spas brodogradnje

Ekonomski analitičar Velimir Šonje danas je na stranicama svog portala Ekonomski Lab objavio poduži članak pod naslovom “Funkcionalno tiskanje novca Željka Rohatinskog” u kojem je objasnio kontekst izjave Željka Rohatinskog i ponudio odgovore na dva, prema njemu, najvažnija pitanja koja je aktualizirao Rohatinski svojim istupom u Rijeci.

Šonje ističe da bi bilo pogrešno Rohatinskom postaviti pitanje “što si radio 12 godina dok si bio guverner, ako sada imaš čarobni štapić?”. Umjesto toga pitanja Šonje smatra da rasprava treba poći od drugih pitanja: može li se predloženi model ciljane monetarne ekspanzije radi spašavanja ili poticanja pojedinih industrija provesti, ako da kako, i je li takva politika uopće poželjna?

Iluzija o postojanju lakih rješenja

U današnje vrijeme kada većina pokušava profitirati na anti-europejstvu i imaginarnoj zaštiti nacionalnih interesa, osobito u vrijeme europskih izbora, priča o pravilima i ograničenjima nema neku prođu; ona ljudima oduzima iluziju o postojanju lakih rješenja

“Poanta ovog teksta je: model se može hrabro provesti ali je nepoželjan, jer se ne mogu očekivati pozitivni učinci – samo negativni, i to jako negativni, ali ne u vidu inflacije, već u vidu iskrivljenja funkcioniranja demokracije”, ističe Velimir Šonje.

Uvodno je napomenuo kako je izjava Rohatinskog prekrila pokušaje aktualnog guvernera Borisa Vujčića da kontrira ideji funkcionalnog tiskanja novca tvrdnjama da se ne smijemo zavaravati kako postoji mogućnost vođenja neovisne monetarne politike u Hrvatskoj.

“U današnje vrijeme kada većina pokušava profitirati na anti-europejstvu i imaginarnoj zaštiti nacionalnih interesa, osobito u vrijeme europskih izbora, priča o pravilima i ograničenjima nema neku prođu; ona ljudima oduzima iluziju o postojanju lakih rješenja”, napominje Šonje.

Potom je dao prikaz nove knjige Željka Rohatinskog “Kriza u Hrvatskoj”, kao bi pomogao čitateljima da shvate širi okvir rasprave o monetarnim instrumentima.

Rohatinski zna da intervencionizam nije moguć

Ističe da je koncept koji prožima misao Željka Rohatinskog u knjizi ideja o hrabrosti i radikalnijim rješenjima u vođenju ekonomske politike, prema kojoj naš suštinski problem nije toliko u sferi znanja koliko u sferi društvene odgovornosti i hrabrosti preuzimanja rizika.

Također upućuje na stavove bivšeg guvernera prema kojima EU nije poticajan okvir za vođenje politike u kojoj bi država imala aktivnu uloga u kreiranju i usmjeravanju domaćeg i ukupno raspoloživog financijskog potencijala za takva ulaganja. Šonje, međutim, smatra da Rohatinski pri tome ignorira snažnu konvergenciju čitavog istoka EU i velike razlike među zemljama.

“On poziva na isto ono što je u retoričkom smislu činio kao guverner – na oslonac na vlastite snage. Jer, kao što piše, mi imamo znanja, ali fali nam hrabrosti. Naša država može, ali joj sami ne dopuštamo; ne oslobađamo njene potencijale, jer smo još od malena indoktrinirani – nameću nam se jednoobrazne slike svijeta”, piše Šonje.

Dodaje da Rohatinski zna da intervencionizam za koji se zalaže danas nije moguć.

Gdje je odgovor na ključno pitanje – kako?

Nitko ne pita zašto bi uopće neke grane ili firme uživale podršku države a neke ne; i nitko ne pita zašto Uljanik, a ne Rimac, Varteks, firma ili grana Žnj, ili možda, kvragu zašto ne, Arhivanalitika, zašto ne svi?

“U Rijeci je govorio o tome da kunu treba zadržati što dulje ako ćemo voditi aktivnu monetarnu politiku. Ali, kako se to promišlja i potiče razvoj uz pomoć aktivne monetarne politike?”, pita dalje Šonje i vraća priču na ključno pitanje – kako?

“Kako navodno mali utjecaj perifernih članica eurozone uzrokuje preferiranje ekonomskih interesa starih članica u okviru eurozone i kako su zemlje koje nisu uvele euro diskriminirane u okviru EU?”, pita Šonje i dalje razrađuje to pitanje:

“Kako se intervencijom danas može “redizajnirati proizvodna struktura zemlje”, odnosno, kako to institucije djeluju aktivno i kanaliziraju ljudske i materijalne resurse prema aktivnostima s najvećim multiplikativnim učincima ako ne postoji Zavod za plan (a i kada bi postojao…)?

Kako, na koncu, a od toga je sve i počelo, monetarne instrumente prilagoditi tako da omoguće “funkcionalno tiskanje novca” ili ciljanu (selektivnu) monetarnu ekspanziju koja će pogodovati nekoj grani, brendu, izvozniku ili brodu?”.

Šonje smatra da Rohatinski nije odgovorio na pitanja koja nameću glavne teze njegove knjige te da se svrstao među hrvatske ekonomiste koji dugi niz godina u javnosti ostavljaju dojam da su rješenja jednostavna i nadohvat ruke.

“Kada Rohatinski govori o tome da HNB može funkcionalno štampati novac radi financiranja brodogradnje, nitko ga ne pita zašto bi se “materijalni i ljudski resursi” kanalizirali prema jednoj gubitaškoj djelatnosti s očito vrlo niskim multiplikativnim učincima; nitko ne pita zašto bi uopće neke grane ili firme uživale podršku države a neke ne; i nitko ne pita zašto Uljanik, a ne Rimac, Varteks, firma ili grana Žnj, ili možda, kvragu zašto ne, Arhivanalitika, zašto ne svi?”, piše među ostalim Šonje i podsjeća da Hrvatska sada ima ogromne “resurse”, veće nego ikada u povijesti, za financiranje industrijske politike iz EU fondova.

Pitanje političkog okvira kreacije novca

U igri mačke i miša, mnogim je političkim akterima cilj otkloniti odgovornost sa sebe i prebaciti odgovornost na središnju banku. Centralni bankari, isto tako ljudi od krvi i mesa, ponekad se uživljavaju u priču o velikim moćima novca, pa i sami povjeruju da se monetarnom politikom može riješiti razvoj

Šonje primjećuje da je Rohatinski svojom knjigom i izjavama postavio pitanje političkog okvira kreacije novca te potom daje pregled odnosa politike (vlada) i centralnih banaka.

Opisuje potom kako vlade često poseže u domenu središnjih banaka i pokušavaju ih navesti na rješenja koja izabrani političari smatraju najboljima, dok s druge strane, centralne banke često ulaze u vladinu domenu: traže se strukturne reforme kako bi se upozorilo da monetarna politika ne može sama rješavati razvojne probleme zemlje (što je slučaj u Hrvatskoj, op.ur).

“U toj igri mačke i miša, mnogim je političkim akterima cilj otkloniti odgovornost sa sebe i prebaciti odgovornost na središnju banku. Centralni bankari, isto tako ljudi od krvi i mesa, ponekad prihvaćaju nositi odgovornost (time rade uslugu političarima rasterećujući ih od njihove političke odgovornosti), a ponekad se uživljavaju u priču o velikim moćima novca, pa i sami povjeruju da se monetarnom politikom može riješiti razvoj”, ističe Šonje i dodaje kako se ne radi o ekonomskim idejnim razlikama nego o različitim idejama o javnom djelovanju.

Prema Šonjinom sudu, poziv Željka Rohatinskog za “funkcionalno tiskanje novca” radi spašavanja brodogradnje spada u drugu grupu centralno-bankarskih reakcija.

“Ako netko kaže da to nije moguće, je li to iskaz nedostatka hrabrosti i odgovornosti (tako bi to označio Rohatinski), ili je to iskaz odgovornosti i svijesti o realnim odnosima u gospodarstvu i društvu – poziv na sagledavanje rizika i mogućih posljedica akcija koje se rukovode mesijanskim pozivom kao da živimo u Homerovo doba, a ne u doba izvanredne kompleksnosti?”, pita Šonje i odmah odgovara da se radi o ovom drugom (iskazu odgovornosti).

Iznosi dva argumenta.

Rohatinski poziva na hrabrost, zanemaruje odgovornost

Pristup Željka Rohatinskog je obećanje o moćima novčane politike koja u rukama tehnokrata poprima čudotvorne moći. Problem s tim obećanjem je u tome što bivši guverneri samim svojim statusom imaju moć u javnosti stvarati iluzije o moćima monetarne politike

“Prvo, kredit, ma kako povoljan, čak i uz negativne kamatne stope, nečiji je dug. Nejasno je kako se kreditom može pomoći nekome tko je duboko nesolventan. Može se samo odmoći – produžiti agonija, spržiti nečiji tuđi novac. Čak i da mu se novac pokloni, pitanje je nije li to bačen novac koji se mogao pametnije upotrijebiti na neki drugi način?

Rohatinski se ne bavi razvojnim ograničenjima na koja nailazi realni monetarno-kreditni proces; on samo poziva na hrabrost i odgovornost. Pitanja solventnosti kao i detalji su u drugom planu. No, tko se razvijao na konfuziji (ne)solventnosti i (ne)likvidnosti nikada se nije razvio unatoč hrabrosti i političkoj volji kojih, ruku na srce, nikada nije nedostajalo na listama čekanja za povoljne kredite”.

Drugi Šonjin argument izvire iz pitanja tko je nadležan za odlučivanje o subvencijama i preraspodijeli te gdje je granica između monetarne i fiskalne politike koje se oblikuju prema različitim političkim pravilima?

“Pristup Željka Rohatinskog je obećanje o moćima novčane politike koja u rukama tehnokrata poprima čudotvorne moći. Problem s tim obećanjem je u tome što bivši guverneri samim svojim statusom imaju moć u javnosti stvarati iluzije o moćima monetarne politike.

Šonje: Hrabrost je potrebna da se javnosti uskrate iluzije

Ovo je zemlja u kojoj je mokri san gotovo svakog političara da pronađe ključeve trezora i makar nakratko doživi orgazmičko dijeljenje kamare para, onaj sudbonosni utjecaj na alokaciju resursa “odozgo”, što je najlakše ostvariti kada se pojam novca odvoji od pojma duga, tj. kada novac nekom magijom poteče, a dug ne naraste

Bilo bi puno više fer da je Rohatinski svoje iskustvo iskoristio za pokušaj da monetarnu politiku rastereti od viška očekivanja i ukazivanjem na ograničenja s kojima se i sam susretao.

Ne može se smetnuti s uma činjenica da je ovo zemlja u kojoj je mokri san gotovo svakog političara da pronađe ključeve trezora i makar nakratko doživi orgazmičko dijeljenje kamare para, onaj sudbonosni utjecaj na alokaciju resursa “odozgo”, što je najlakše ostvariti kada se pojam novca odvoji od pojma duga, tj. kada novac nekom magijom poteče, a dug ne naraste.

Podgrijavanje ideje da se u tom procesu mogu riješiti razvojni problemi podgrijava i iluziju da se bitna razvojna pitanja mogu riješiti izvan demokratskog procesa. U demokratskom procesu određuje se fiskalna politika. A to je teško. U parlamentu treba dokazati zašto je bolje da se novac dodijeli Peri, a ne Marku. Uljaniku, a ne susjednom frizeraju. A to je prokleto teško. Zato ljudima treba iluzija.

Hrabrost i odgovornost su potrebni da se iluzije uskrate”, zaključuje Šonje u tekstu kojeg u cijelosti možete pročitati ovdje.