Marić i poduzetnici
Velimir Šonje / Izvor: Screenshot N1

Prema izračunu ministra financija Zdravka Marića smanjenje stope PDV-a s 25 posto na 13 posto na svježe meso i ribu, voće i povrće te pelene, prosječna hrvatska obitelj uštedjet će 872 kune godišnje i to pod pretpostavkom da se niži PDV doista prelije u niže maloprodajne cijene. Marić tvrdi da se ovim snižavanjem stope PDV-a, uz ranije smanjene stope PDV-a za isporuku električne energije i odvoz smeća, najviše ide na ruku najsiromašnijim građanima jer se, kaže, “dolazi do iznosa od gotovo dvije trećine potrošnje prosječne hrvatske obitelji s najnižim dohotkom”.

Koliko su te tvrdnje utemeljene analizirao je Velimir Šonje na stranicama svog portala Ekonomski lab. Šonje se osim toga osvrnuo na konture fiskalne politike, odnosno državnog proračuna za naredne tri godine koje je Vlada definirala u Smjernicama ekonomske i fiskalne politike 2019.-2021. Mi ovdje prenosio dio Šonjine analize koja se odnosi za promjene u poreznom sustavu, prije svega u sustavu PDV-a.

>> Porezna reforma: Iz šupljeg u prazno

Porezna “reforma”: važnije je što je rečeno, nego što piše

Potvrđeno je ono što se i ranije znalo: (1) smanjenje PDV-a na meso, ribu, prerađevine, voće, povrće i pelene s 25% na 13%, (2) ukidanje dva doprinosa na bruto plaću (jedan od 1,5% i jedan od 0,7%) i povećanje doprinosa za zdravstvo za 1,5 postotni bod tako da je neto efekt svega 0,7%, (3) povećanje donjeg praga za obračun najviše stope poreza na dohodak od 36% plus prirez na još se ne zna koliko, 25 ili 30 tisuća kuna neto i (4) smanjenje poreza na promet nekretnina s 4% na 3%.

Promjena broj 1 (PDV) služi tome da se može reći da će i ljudi s nižim plaćama imati koristi od promjena u poreznom sustavu (pa će valjda ove druge promjene koje relativno više koriste “bogatijima” biti lakše prihvaćene).

Promjena broj 2 će stvoriti minimalan prostor za povećanje neto plaća od oko 1% na razini prosječne neto plaće. Ona zapravo predstavlja razočaranje, jer ne znači značajno rasterećenje.

Promjene broj (3) i (4) su dobrodošle; trojka jer omogućava rast plaća stručnjaka, a četvorka jer znači manje oporezivanje mladih ljudi koji se u pravilu javljaju kao kupci stanova.

Međutim, promjene (3) i (4) izravno smanjuju prihode lokalnih jedinica. Kako teritorijalni ustroj nije reformiran (pretežak je to politički zalogaj za bilo koju garnituru vlasti), ubuduće će se iz proračuna središnje države još više sredstava putem mehanizma ujednačavanja kanalizirati prema lokalnim jedinicama. One tako ostaju jednako brojne i složene, ali postaju još ovisnije o središnjoj vlasti u Zagrebu.

Niži PDV na – sve

Sve u svemu, očito je kako se ne radi o “reformi” – velikoj i temeljitoj promjeni – nego o finom podešavanju postojećeg sustava. Zahvat u sustav PDV-a pri tome nosi brojne rizike.

Uz istu stopu od 25% mnogo više PDV-a na meso i ribu bi platili bolje stojeći koji svaki dan jedu meso i/ili ribu, pa bi se taj novac mogao iskoristiti za bolju socijalnu politiku tako da potrebiti dobiju mnogo više nego što će ušparati zbog eventualno nižih cijena dobara koja prelaze na nižu stopu

Kada se postavi pitanje koja bi sve dobra i usluge trebalo oporezovati nižom stopom, nakon nekog vremena doći će se do zaključka – sve. Problem diferenciranih stopa PDV-a ekonomski i etički nije rješiv. Zbog toga je najbolje imati jednu stopu PDV-a (što ujedno jako pojeftinjuje poreznu administraciju), a onda iz izdašnije prikupljenih sredstava subvencijama pomagati stvarno potrebite.

Na primjer, ako zbog smanjenja PDV-a dođe do pojeftinjenja mesa i ribe (što je otvoreno pitanje – to ćemo tek vidjeti koliko će pojeftiniti), od toga će više koristi imati “bogatiji” odnosno bolje stojeći ljudi koji svaki dan troše na meso i ribu. Slabije stojeći, koji ih troše rjeđe i manje, imat će manje koristi. Međutim, vlada tvrdi da će se na ovaj način smanjiti “regresivnost” PDV-a (tako piše u Smjernicama).

Ideja je da bogatiji relativno veći dio dohotka štede, a siromašni troše, pa PDV kao porez na potrošnju relativno više pogađa siromašne.

Međutim, iz ovog slučaja vidimo da će smanjenje PDV-a najviše (u apsolutnom iznosu) koristiti relativno bolje stojećem sloju koji svaki dan troši meso i/ili ribu. Ideja o “regresivnosti” PDV-a općenito počiva na maglovitom brkanju apsolutnih i relativnih veličina.

Rasteretiti rad, a ne potrošnju

Uz dobar socijalni sustav jedinstvena stopa PDV-a, uz ciljane socijalne naknade, mnogo je efikasniji i pravedniji sustav. Uz ovakav porezni sustav treba rasterećivati rad, a ne potrošnju

U relativnom je smislu moguće da će ova porezna promjena više koristiti slabije stojećima, ali i taj zaključak blijedi pred mogućnošću da se za sva dobra plati ista stopa i poboljša ciljana socijalna politika. Naime, uz istu stopu od 25% mnogo više PDV-a na meso i ribu bi platili oni bolje stojeći koji svaki dan jedu meso i/ili ribu, pa bi se taj novac mogao iskoristiti za bolju socijalnu politiku tako da potrebiti dobiju mnogo više nego što će eventualno ušparati zbog (također eventualno) nižih cijena mesa, ribe i ostalih dobara koja prelaze na nižu stopu.

Osim toga, slabije stojeći ljudi bi dobili novac za koji samo oni, a ne država, znaju kako ga najbolje potrošiti. Možda bi i dalje jeli jednako malo mesa i ribe, ali bi djeci priuštili više knjiga, muzički instrument ili računalo (na koje se i dalje plaća PDV po stopi od 25%). Ili bi više mogli potrošiti na prijevoz da potraže posao 40 kilometara dalje, gdje mogu dobiti bolju plaću. Bilo što, za što smatraju da im je u životu važnije.

Cinici kažu da ova ekonomistička zanovijetanja treba odbaciti iz dva razloga: (1) kada bi se prikupljalo više sredstava od jedinstvene stope PDV-a, ne bi se vodila bolja socijalna politika nego bi se još više neracionalno trošilo; (2) ljudi ne vole dobivati novac od države, imati osjećaj da su na nekoj socijalnoj pomoći, bolje im je pomoći ovako indirektno, moralno je podnošljivije. Ne znam, možda ima nešto u tome. Ali, činjenica je da je uz dobar socijalni sustav jedinstvena stopa PDV-a uz ciljane socijalne naknade mnogo efikasniji i pravedniji sustav.

U svakom slučaju, opća stopa na kraju ipak ostaje na 25% (HDZ je u predizbornoj kampanji 2016. obećavao 23%), ali je premijer najavio da nije odustao od predizbornog obećanja. Ta će se stopa smanjiti na 24%, ali 1.1.2020., dakle, na početku izborne godine.

Ovdje se može samo ponoviti opće poznata stvar: na stupnju razvoja na kojem se danas nalazi Hrvatska i uz ovakav porezni sustav treba rasterećivati rad, a ne potrošnju. I treba usput pogledati je li premijerova najava adekvatno reprezentirana u Smjernicama ekonomske i fiskalne politike 2019.-2021., koje je vlada također usvojila na sjednici 2. kolovoza.

Cijelu analizu možete pročitati ovdje.

Pročitajte i ovo:
Porezno rasterećenje: Hrvatska ima dvije mogućnosti, niti jedna nije lagana