hrvatka močvara
Dr. sc. Slavica Singer / Izvor: HUP

Prof. dr. sc. Slavica Singer, professor emeritus na osječkom Ekonomskom fakultetu, je jedna od hrvatskih najboljih stručnjakinja za poduzetništvo. U široj javnosti najpoznatija je kao voditeljica istraživačkog tima Hrvatske u okviru najvećeg svjetskog istraživanja o poduzetništvu Global Entrepreneurship Monitor (GEM). Nedavno je predstavila rezultate najnovijeg, 15. istraživanja, a za Prvi plan govori zašto je Hrvatska još uvijek (ne)poduzetnička zemlja.

GEM istraživanje u Hrvatskoj provodite od 2002. Koliko su se poduzetništvo i odnos društva prema poduzetništvu u Hrvatskoj promijenili u tih 15 godina?

– Ne mnogo, ako se gleda sa suštinske strane – vladine intervencije u poboljšanje regulatornog okvira su nedostatne, suradnje poslovnog i istraživačkog sektora još uvijek je niska i nedovoljno stimulirana vladinim programima, obrazovanje za poduzetničke kompetencije još uvijek nije ugrađeno u sve obrazovne sadržaje…

Ipak, ima i pomaka – počinje se razvijati alternativno financijsko tržište, postoje inicijative poticanja mladih za prepoznavanje poslovnih prilika i pokretanja poslovnih pothvata.

Prije 15 godina riječ poduzetništvo bila je novina i bilo je teško objasniti da to nije samo pokretanje poslovnog pothvata nego način razmišljanja i način djelovanja – proaktivno, inovativno i odgovorno ponašanje prema sebi i prema okolini. Danas – ne bih rekla da smo to dosegli, ali riječ je prepoznatljiva i mnogi je koriste kao modni ukras koji je u trendu, što je isto tako loše kao kada su rijetki razumjeli o čemu se radi.

Koliko se poduzetništvo u Hrvatskoj u proteklih 15 godina razvilo u odnosu na primjerice u Sloveniji, Mađarskoj, Češkoj…? U čemu je osnovna razlika?

– Hrvatska se po gotovo svim indikatorima koje prati GEM istraživanje nalazi u zadnjoj petini zemalja, često je i zadnja. Hrvatska je samo po dva indikatora u vrhu – po kriteriju namjera o pokretanju poslovnog pothvata je u 2017. godini prva, a po poduzetničkoj aktivnosti zaposlenika je šesta.

GEM istraživanje prati poduzetnički kapacitet na nacionalnoj razini kroz brojne indikatore – od kvalitete komponenti poduzetničke okoline (pristup novcima, obrazovanje za poduzetničke kompetencije, djelotvornost transfera istraživačkih rezultata u poslovni sektor, vladine politike i programi…), društvene vrijednosti, individualne atribute (prepoznavanje prilika, namjere, strah od promašaja) i poduzetničku aktivnost (pothvati do 3,5 godine starosti i poslije, poduzetnička aktivnost zaposlenih)

Mislim da se to nedovoljno prepoznaje u javnosti – biti prvi po namjerama dobro zvuči, ali s niskim motivacijskim indeksom (veliki broj onih koji u poduzetničku aktivnost ulaze zbog nužde) nije ono što želimo. Na primjer, ako je naš motivacijski indeks 1,2 (niži indeks ima samo Bugarska s 1,1, a isti kao Hrvatska ima BiH), a motivacijski indeks Nizozemske je 10, onda to govori o razlici.

Istovremeno, visoki indeks o poduzetničkoj aktivnosti zaposlenih nedovoljno prepoznaju poslodavci ali niti sindikati. Poslodavci bi dobrim programima nagrađivanja poduzetnički aktivnih zaposlenika (oni koji doprinosi inovativnosti poduzeća) mogli jačati svoju konkurentsku snagu. Sindikati to ne vide kao polazište u svojim pregovorima.

Godinama rezultate istraživanja publicirate pod naslovom “Što čini Hrvatsku (ne)poduzetničkom zemljom?”. Kako biste ukratko odgovorili na to pitanje?

– Hrvatska je prva od 18 EU zemalja koje su u 2017. sudjelovale u GEM istraživanju po izraženim namjerama za pokretanje poslovnog pothvata. Prema tome, Hrvatska je poduzetnička zemlja, zbog ljudi koji žele biti poduzetnicima. Ali Hrvatska je nepoduzetnička zemlja po mnogim drugim komponentama o kojima ovisi hoće li neki pojedinac s poduzetničkom namjerom to moći realizirati bez sudaranja s brojnim preprekama.

Nedostatak političke volje da se poduzetnička okolina učini prijateljskijom prema poduzetnicima jedna je od najvećih prepreka – na primjer nema sankcija za zakašnjela plaćanja, još uvijek se ne provodi princip “samo jednom” prilikom zahtjeva za dostavom dokumenata, zakoni se još uvijek ne donose temeljem “prvo misliti o malom poduzeću”, ne poštuje se rok od 30 dana u obavezi javnih i državnih institucija da odgovore na upite, zahtjeve…

S obzirom na to da smo se već umorili od ponavljanja ovakvih primjera, ove godine smo opisali što se događa s ukidanjem pečata – godinu dana nakon što je u izvješću Europskog semestra bilo preporučeno da se ukine obaveza korištenja pečata, Vlada je donijela takvu odluku (4. svibnja 2016. godine), a onda dvije godine poslije to još uvijek nije u potpunosti provedeno. Ako nam za takvu administrativnu promjenu treba toliko vremena, koliko vremena treba za otklanjanje prethodno navedenih prepreka.

Da je regulatorni okvir jednostavniji i transparentniji, i korupcija bi izgubila barem dio plodnog tla

Osim toga, društveni status uspješnih poduzetnika je u Hrvatskoj izuzetno nizak – u razdoblju 2015.-2017. Hrvatska je na zadnjem mjestu među zemljama EU koje sudjeluju u GEM istraživanju. U Finskoj i Irskoj dvostruko više anketirane odrasle populacije misli da uspješni poduzetnici imaju visok društveni status (oko 85%). Odgovornost za takav društveni sistem vrijednosti imamo svi – i poduzetnici, i obrazovni sustav i mediji.

To su najvažniji razlozi zašto smo još uvijek nepoduzetnička zemlja – a to potvrđuju i istraživanja o konkurentnosti (Svjetski gospodarski forum), o lakoći poslovanja (Svjetska banka), ali i istraživanja o korupciji – da je regulatorni okvir jednostavniji i transparentniji, i korupcija bi izgubila barem dio plodnog tla.

Pročitajte i ovo:
Zvonko Popović: Hrvatska je močvara u kojoj se pogoduje pojedincima

Dugo upozoravate kako se naši poduzetnici na pokretanje vlastitog biznisa prečesto odlučuju iz nužde, a manje jer prepoznaju prilike. Zašto je to tako?

– Visoka nezaposlenost osnovni je razlog za veliki broj onih koji u poduzetnički pothvat ulaze zbog nužde, što nije neobično. S velikim poštovanjem treba uočavati takve aktivnosti i odgovornost je mnogih da razviju usluge za pomoć takvim hrabrim ljudima. Zar nije za pohvalu da ima ljudi koji se odlučuju na to da proaktivno rješavaju probleme svoje egzistencije, a ne da čekaju da im to netko drugi riješi?

Ali, takvi ljudi često imaju nedostatak raznih resursa (znanja, novaca, poslovnih kontakata), a to bi trebalo biti prepoznato u vladinim politikama i programima. Pored novčanih poticaja, potrebni su poticaji vezani za edukacije, suradnju s istraživačkim institucijama, stvaranje poslovnih kontakata i sl. Veliku ulogu u tome moraju imati i razne institucije kao što su centri za poduzetništvo, razvojne agencije, obrazovne institucije.

Kako u tom kontekstu ocjenjujete Vladin program samozapošljavanja? Potiče li on doista razvoj poduzetništva? Koliko je dobar ishod tako pokrenutih poduzeća? Opstaju li ona na tržištu nakon dvije, tri godine?

– Program samozapošljavanja je važna komponenta stvaranja inkluzivnog društva i doprinosi stvaranju poduzetničke kulture u zemlji. Samozapošljavanje stvara emotivnu energiju “ja mogu” toliko bitnu za razvoj poduzetničke kulture, ali Vlada ne smije stati na tome. Samozapošljavanjem se rješava jedno radno mjesto – to je važno, ali treba omogućiti rast onima koji to žele.

Nema dobre evidencije što se događa s poslovnim pothvatima onih koji su prošli programe samozapošljavanja, odnosno uopće se ne prati što se dogodilo s takvim poslovnim pothvatima nakon nekoliko godina, što je naravno šteta. Nikada ne mogu razumjeti kako država koja koristi novce poreznih obveznika za takve programe ne prati njihovu djelotvornost, a još manje razumijem kako mi kao porezni obveznici ne postavljamo pitanja o tome.

Koliko je dubok regionalni jaz u prepoznavanju i iskorištavanju poduzetničkih prilika? Je li neka hrvatska regija već dosegnula razvijenije zemlje?

Slavica Singer
Slavica Singer / Izvor: Arhiva S. Singer

– Jaz je ogroman i gotovo je identičan razlikama u BDP po stanovniku, razini nezaposlenosti, indeksu razvijenosti. Zbog jednostavnosti usporedimo Slavoniju i Istru: po indeksu razvijenosti odnos je 1:5, po BDP po stanovniku 1:2, po nezaposlenosti 3:1, po poduzetničkoj aktivnosti 1:2, ali po motivacijskom indeksu 1:5.

Jedina regija koja se donekle može uspoređivati s razvijenijim sredinama je Istra, ali ne zaboravimo da prema istraživanju o regionalnoj konkurentnosti europskih regija, obje zvanične administrativne regije Hrvatske (Jadranska i Kontinentalna) su 222. i 220. od 263 europskih regija (2016. godine). To je naša stvarnost, mi sebe moramo naučiti gledati u širem kontekstu. Bez toga ćemo se ugušiti u samozadovoljstvu bez opravdanja.

Ističete da imamo premalo brzorastućih poduzeća? Zašto su ona važna u odnosu na druga?

– Brzorastuća poduzeća su svagdje elitistička manjina u gospodarskoj strukturi bilo koje zemlje. Pod brzorastućim poduzećem se podrazumijeva poduzeće koje ima stopu rasta od 20% u tri uzastopne godine (definicija OECD) u kategorijama prodaje, ukupnog prihoda, imovine ili zaposlenih. Međunarodno usporedivi podaci za brzi rast poduzeća najdostupniji su prema kriteriju broja zaposlenih. U Kanadi je takvih poduzeća 5%, u SAD 4%, a u Hrvatskoj tek 0,73%.

Kada taj kriterij smanjimo na 10% stope rasta u tri uzastopne godine, tada s 1,86% takvih poduzeća i dalje značajno zaostajemo npr. za Austrijom (7%), Češkom (10%), Mađarskom (11%), Norveškom (12%) i Finskom (13%).

Brzorastuća poduzeća su važna za nacionalno gospodarstvo jer daju doprinos nacionalnoj konkurentnosti, prepoznatljivosti na međunarodnim tržištima (jer malo hrvatsko tržište nameće internacionalizaciju) i stvaranju novih radnih mjesta. Takva uloga brzorastućih poduzeća mora biti prepoznata i u vladinim politikama i programima.

Kako tumačite činjenicu da su domaća poduzeća velika sredstva uložila u tehnologiju, a ipak na tržište izbacuju premalo proizvoda?

– To je rezultat povezanosti nekoliko situacija – vladini programi (ovdje mislim i na programe koji se financiraju iz EU fondova) najčešće sufinanciraju tehnološku opremljenost poduzeća, ali nedostatak znanja kako to pretvoriti u prednost kroz ponudu inovativnih proizvoda time nije riješen.

U početku smo bili veliki entuzijasti da će vlade jedva čekati rezultate GEM istraživanja kako bi mogle oblikovati svoje politike i programe na činjenicama a ne pretpostavkama. Ali naši prijedlozi nisu našli mjesta u vladinim politikama i programima

Godinama ukazujemo na problem neodgovarajuće suradnje poslovnog i istraživačkog sektora i predlažemo vladine vaučere poduzetnicima. S vaučerima poduzetnici mogu koristiti ekspertske usluge istraživača za razvoj novih proizvoda ili poboljšanje postojećih i time se jača tržište istraživačkih usluga i jača konkurentska snaga poduzeća. Dobra iskustva s takvim pristupom ima Nizozemska.

Godinama dajete preporuke Vladi, ali vidimo uzalud. Okrenimo se zato (potencijalnim) poduzetnicima. Što biste njima preporučili?

– U početku smo bili veliki entuzijasti da će vlade jedva čekati rezultate GEM istraživanja kako bi mogle oblikovati svoje politike i programe na činjenicama a ne pretpostavkama. Neke istraživačke spoznaje ipak su korištene u oblikovanju vladinih politika i programa, ali šteta je što naši prijedlozi o prioritetnom interveniranju u regulatorni okvir, u oblikovanju jačih programa za podršku poduzetnicima s pothvatima s potencijalom rasta, za vaučere za korištenje usluge industrijskih dizajnera i istraživačkih institucija… nisu našli mjesta u vladinim politikama i programima. Ipak, nismo izgubili nadu – jer, ako to koriste vlade u Nizozemskoj, Švicarskoj, Estoniji… dogodit će se jednog dana i kod nas.

A preporuka poduzetnicima – koristite rezultate GEM istraživanja i svoje akcije u profesionalnim asocijacijama, kao što je Hrvatska udruga poslodavaca, Hrvatska gospodarska komora, Hrvatska obrtnička komora, Hrvatska udruženje menadžera i poduzetnika, Hrvatska mreža poslovnih anđela… temeljite na istraživačkim činjenicama. Tako ćete ojačati svoje pregovaračke pozicije.

Kakav je profil uspješnog hrvatskog poduzetnika? Odudara li on po svojim karakteristika od nekog prosječnog europskog poduzetnika?

– GEM istraživanje potvrđuje iz godine u godinu da su dob, spol i obrazovanje najvažnije determinante rasta na strani vlasnika poduzeća. Poduzeća koja više rastu češće su u vlasništvu muškaraca, obrazovaniji vlasnici i vlasnici u dobi oko 40 godina češće imaju rastuća poduzeća – po tome se Hrvatska ne razlikuje od poduzetnika u zemljama EU.

Vlasnik brzorastućeg poduzeća u prosjeku je star 42 godine, ima 18,5 godina radnog iskustva, a poduzetnički je aktivan 11,5 godine. Zanimljiv je podatak da svoje kompetencije u području IT, organizacijskih i komunikacijskih vještina, kreativnosti te kapaciteta strateškog razmišljanja ocjenjuju vrlo dobrim, dok vještine umrežavanja i stranog jezika nešto slabije.

Vlasnici nerastućih poduzeća su stariji (46 godina) i slabije su “opremljeni” IT kompetencijama. Brzorastuća poduzeća su u značajnije češće u vlasništvu osoba s najvišom razinom obrazovanja.

Pročitajte i ovo:
Srušen mit o 20-godišnjacima kao uspješnim poduzetnicima
Vlada se hvali rasterećenjem poduzetnika, a poslovna klima sve gora